Nakon izjave Lautara kojom je indirekto prozvao Hakana a nakon čega je uslijedila i izjava Marotte, sada se odlučio javiti i Hakan Calhanoglu. Ovo nije dobro obzirom da se klub, kapiten i Hakan sada prepucavaju javno preko medija. Međutim, jedno mi nekako upada u oči, dok Lautaro i Marotta govore o budućnosti, Hakan govori o prošlosti.

Ovo je puna izjava Hakana Calhanoglua:

🗣 „…Nakon povrede u finalu Lige prvaka, odlučili smo zajedno da ipak idem sa ekipom u Sjedinjene Američke Države. Biti tamo, iako nisam mogao igrati, bilo je važno za mene. Htio sam biti blizu ekipe, pružiti podršku.

Nažalost, tokom jednog treninga u SAD-u, doživio sam novu povredu, ovaj put na drugom dijelu tijela. Dijagnoza je bila jasna: ruptura mišića. Zbog toga nisam mogao igrati na ovom takmičenju. Nema ničeg više. Nema nikakve skrivene priče.

Jučer smo izgubili. I boli!

Proživio sam to sa tugom, ne samo kao fudbaler, već i kao osoba kojoj je zaista stalo do ovog tima. Uprkos povredi, odmah nakon posljednjeg sudijskog zvižduka, nazvao sam neke saigrače da im dam podršku. Jer kada ti je stalo – to je ono što uradiš.

Ali ono što me najviše pogodilo bile su riječi koje su uslijedile poslije. Teške riječi. Riječi koje dijele, a ne spajaju. U cijeloj mojoj karijeri nikada nisam tražio izgovore. Uvijek sam preuzimao odgovornost. Igrao sam i kroz bol. A u teškim trenucima, uvijek sam pokušavao biti oslonac. Ne riječima, već djelima.

Poštujem svako mišljenje – i od saigrača, i od predsjednika!

Ali poštovanje ne može biti jednosmjerno. Uvijek sam ga pokazivao, i na terenu i van njega. Vjerujem da, u fudbalu kao i u životu, prava snaga leži upravo u uzajamnom poštovanju – naročito u najosjetljivijim trenucima.

Nikada nisam izdao ovaj dres. Nikada nisam rekao da nisam sretan u Interu. U prošlosti sam imao ponude  i to vrlo ozbiljne. Ali odlučio sam ostati. Jer znam šta ovaj dres znači za mene. I mislio sam da moji izbori govore sami za sebe.

Imao sam čast biti kapiten svoje reprezentacije!

A tamo sam naučio da je pravi lider onaj koji ostaje uz svoje saigrače – ne onaj koji traži krivca kad je to najlakše. Volim ovaj sport. Volim ovaj klub. I volim ove boje, za koje sam svaki dan davao sve od sebe.

Što se tiče budućnosti? Vidjet ćemo.

Ali istorija će se uvijek sjećati onih koji su ostali uspravni. Ne onih koji su najviše galamili…“